Ljubiša Tričković
Tričko, vozač teških kamiona, dobrovoljni davalac krvi, fudbaler i boem, a nadasve dobar čovek
PET PUTA OBIŠAO
PLANETU, 115 PUTA DAO KRV, A IGRA FUDBAL U
SEDMOJ DECENIJI
Ljubiša
Tričković Tričko je rođen u Divljani kod Bele Palanke, a otuda
je Rajko Mitić, prva Zvezdina zvezda. Iz susednog sela Dol, koje
više ne postoji posle velike poplave iz 1947. godine,
je i legendarni srpski
ministar prosvete i čuveni ambasador u Rusiji profesor dr Danilo Ž. Marković.
Vozeći kamion prošao je sedam miliona kilometara kroz Bliski Istok, Evropu i Rusiju...
-U
„Jugoprevozu“ Kruševac vozio sam od Iraka do Portugalije i od Engleske do
Rusije. U svetu sam svašta video i doživeo. I bedu najsiromašnijih i sjaj
bogataša. Radio sam u Iraku tri meseca 1985. u vreme rata sa Iranom. Prelazio
sam i više od 700 km dnevno vozeći kamen i pesak za vojne baze Sadama Huseina.
Pošto je voda praktično beskorisna na +40 stepeni, jer se pregreje i ne sme
mnogo da se pije, bio sam prinuđen da konzumiram rakiju. Od zemalja i naroda najviše
mi se sviđala Italija, jer njeni žitelji znaju lepo da žive i da svaki dan
uživaju u životu. Nezaboravna mi je Firenca po lepoti, ali i Milano i Rim
raspolažu brojnim originalima i dragocenostima.
Šoferska je sreća pregolema
Tričković je kao profesionalni vozač vozio
autobuse, kamione, šlepere i putničke automobile i doživeo veliki broj zgoda i
nezgoda.
-Za volanom
sam proveo prelepih 35 godina. Nauživao sam u lepotama brojnih gradova i
kulturno-istorijskih spomenika Budimpešte, Beča, Rima, Milana, Pariza, Madrida,
Barselone, Berlina, Bona, Amsterdama, Roterdama, Kopenhagena, Stokholma, Moskve, Sankt Petersburga, Bagdada, Teherana... Preživeo sam tri života
uživajući u čarima Pariza sa vrha Ajfelove kule, a u „gradu svetlosti“ sam
turističkim brodom plovio po Seni. Šetao sam ulicama ovih prelepih gradova, a u
Moskvi sam se našao u vreme kada je jedan Nemac sleteo avionom na Crveni trg.
Bio sam i u Iranu, a inače na svim mojim svetskim putovanjima veoma sam dobro
prolazio. Naravno, bilo je i nezgoda, pa čak i moje velike tragedije.
Moja lepa
stvar, kao vozača, je što sam daleko od zavičaja i otadžbine pronašao strica, koji je
bio oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije i emigrirao u Englesku 1941. godine.
Ali, desila se i jedna
porodična tragedija.
-Godine 1991. u jednoj mojoj šoferskoj turi za Englesku poveo sam i
oca Srbislava da vidi svog brata emigranta iz naše zemlje. U povratku za
domovinu imali smo jednu pauzu i tada je nastradao moj otac koji je, za mene iz
nerazumljivih razloga, izašao na auto-stradu,
gde je u saobraćajnoj nesreći na licu mesta ostao mrtav. Inače, Birmingem, gde smo tada bili, ima crkvu Novu Lazaricu i veliki broj srpskih emigranata, koji su
se plašili komunizma i nisu smeli da se vrate u svoju otadžbinu. Moj dolazak i
susret sa njima bio im je neverovatan, jer nisu verovali da je sloboda kod nas
dostigla taj nivo. Moram da kažem da sam u svetu video veliki broj lepih žena,
mnogo su lepe Ruskinje, Poljakinje, Čehinje i Slovakinje, ali su Srpkinje
bez premca, najlepše u Evropi.
Prvi
susret i pobratimstvo sa glumicom
Radmilom Živković
-Jednom prilikom u vožnji autobusom iz Beograda za Kruševac sreo sam
se sa Radmilom Živković, čuvenom glumicom rodom iz Kruševca, koja je putovala
za svoj zavičaj.
Bila je velika gužva, Radi se mnogo žurilo, pa
sam je primio van stanice. Nisam joj ni kartu naplatio iako je nisam poznavao.
U razgovoru sam saznao ko je ona
- naša vrhunska glumica i da smo rođeni istog
dana
- 14. 01. 1953. godine. To poznanstvo preraslo je u druženje i veliko
prijateljstvo. Ćerka mi je nešto kasnije bila na lečenju u Beogradu, a moja
supruga i ja smo nekoliko meseci proveli besplatno u Radinom stanu. Mene
je vodila na pozorišne predstave, pa sam tako upoznao Ljubu Tadića, Batu
Živojinovića, Dragana Nikolića... Rada je velika drugarčina i pravi laf, rečju
žena zmaj.
Tričko je dobrovoljno dao krv 115 puta, više od 3,6 litara krvi, kao tri gajbe piva.
Dobrovoljno davanje krvi mu je u tradiciji, jer je tu humanu misiju započeo
njegov otac Srbislav, tadašnji radnik „14. oktobra“, koji je dragocenu tečnost
koja život znači dao 100 puta. Ljubiša je davanje krvi započeo još 1972. za
vreme služenja vojnog roka u JNA u Sarajevu. Priskočio je u pomoć i
doprineo da se spasi život vojniku koji je bio teško povređen u saobraćajnoj
nesreći, vozeći vojni motocikl, a on služio u Vojnoj
saobraćajnoj policiji.
-Za vreme služenja vojnog roka u Sarajevu bio sam u
obezbeđenju za Ričarda Bartona i Elizabet Tejlor za vreme snimanja filma
„Sutjeska“(1972), što je za mene bio jedinstveni događaj i neverovatno iskustvo. Barton je mnogo voleo viski Balantajns, imao je pun kombi sa ovim
pićem, jer je samo to pio.
Tričković je nosilac je brojnih diploma,
plaketa i zahvalnica za svoj humanitarni rad, a među njima Zlatne značke
Crvenog krsta Srbije. Sa radošću se seća druženja sa kolegama po humanosti iz
Rijeke, Pule, Zadra, Bijeljine, Niša i drugih gradova i sela nekadašnje SFRJ.
-Za mene su
žene najbolji drugari i zato sam voleo najviše da učestvujem u akcijama i
manifestacijama koje su one organizovale.
Fudbal
-
velika
Tričkova ljubav
-U dresu
pionira Napretka zaigrao sam sa 12 godina, 1965, a sa mnom su bili Čoče
Simović, Duca Pešić, Šofer Jakovljević, Ristić i mnogi drugi. Fudbal sam
aktivno igrao od 1965
–
1989. godine. Prošao sam sve mlađe selekcije
„Napretka“ pre odlaska u Vojsku, a po povratku iz JNA, na očevu inicijativu
prešao sam u FK „14. oktobar“ , jer mi je obećano zaposlenje. Za „Oktobarce“
sam igrao sedam godina, a u jednoj sezoni sam bio najbolji strelac Šumadijsko -
pomoravske lige sa 17 golova, koja je tada bila
na nivou kao današnja Superliga, jer su u njoj igrali brojni sadašnji
superligaši. Posle „14. oktobra“ igrao sam za Borac iz Bivolja, potom pet
godina za „Obilićevo“ (današnji „Trajal“), a pri kraju karijere za svoju
Dedinu, nekoliko seoskih timova i na kraju za „Trgovački“. Trenirali su
me kruševački fudbalski velemajstori: Mika Petrović Baklače, Juga Petrović,
Bane Marković, Mića Ivković...
Tričkova pozicija je bila levo krilo i na toj
poziciji je igrao čak do svoje 45. godine, a zatim nastavio u veteranima SRJ,
SCG i Srbije. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 17 utakmica i dao pet
golova. Sa tom selekcijom nastupao je u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori,
Grčkoj, Austriji, Nemačkoj i širom Srbije.
-Imao sam
veliku čast da igram sa fudbalskim velikanima Crvene zvezde i
Partizana –
Zdravkom Borovnicom, Milošem Šestićem, Predragom
Spasićem,
Nikicom Klinčarski, Dževadom Prekazijem, zatim Stojiljkovićem (Radnički Niš), Bakračem, Antom Miročevićem, Brnovićem (Budućnost Podgorica)
i najboljim kruševačkim fudbalerima Pešićem,
Simovićem i drugima.
U monografiji „Belopalanačke fudbalske zvezde“
Dušana Ž. Jovanovića (autor pet knjiga o Rajku Mitiću) je i separat o Ljubiši
Tričkoviću.
Tričković je imao izuzetne ponude da ode u dve
najudaljenije fudbalske destinacije.
-Dobio sam
poziv od Srboljuba Stamenkovića, nekadašnjeg igrača Crvene zvezde, da igram
mali fudbal u SAD, ali patrijarhalno vaspitanje, porodica i zavičaj mi nisu
dali. Imao sam poziv i od Jovana Đorđevića, bivšeg napretkovca, da idem u
Australiju da igram mali fudbal, ali sam opet odbio sa istim obrazloženjem.
Igrao sam u Veteranskoj reprezentaciji sa golmanom Mitibarićem, Acom
Trifunovićem, Miodragom Ješićem i drugima. Iako sam okoreli partizanovac, za
mene je najbolji fudbaler svih vremena Dragan Džajić, a u Napretku Mića
Jovanović Božija volja, čiji je idol bio Johan Krojf.
Tričko je veliki boem,
voli društvo i kafane, ali i društveni angažman. Na jednoj novogodišnjoj
proslavi zaplesao je sa čuvenom glumicom i pevačicom Snežanom Savić, koja je
pesmoм
oduševila Kruševljane. Успешно
оbavlja
i funkciju potpredsednika Udruženja penzionera “Car Lazar”, na opšte
zadovoljstvo svih njegovih članova.
Pored supruge Vesne, Tričko ima sina Igora i ćerku Suzanu, koji oboje sa
svojim porodicama žive u Kruševcu, unučad Stefana (25), Milicu (22),
Antoninu (20), i praunuku Irinu (1 godina),
Živomir Milenković
Коментари
Постави коментар